Toplinska izolacija plašta zgrade smanjuje potrebe za grijanjem
Pasivne kuće u usporedbi s aktualnim propisima za novogradnje štede oko 70% energije za grijanje. Pasivna kuća treba najviše 15 kWh/m²a (PHPP) za grijanje te najviše 120 kWh/m²a primarne energije za grijanje, hlađenje, toplu vodu i struju za kućanstvo. Zahvaljujući dobro toplinski izoliranome plaštu zgrade konvencionalni sustav grijanja više nije potreban, kuća se grije unutarnjim toplinskim dobitcima (stanari, rasvjeta, električni uređaji) kao i solarnim dobitcima. Preostale potrebe za toplinom zadovoljavaju se zagrijavanjem svježeg ulaznog zraka putem kontroliranog provjetravanja stambenog prostora s povratom topline. Pasivne kuće nude najveću udobnost stanovanja uz vrlo male troškove za energiju.
Može li neka stara kuća postati pasivnom te time izrazito energetski učinkovita, ovisi o nekoliko čimbenika. Ponajprije treba provjeriti je li građevina arhitektonski, funkcionalno i građevinsko-tehnički isplativa za sanaciju. Ako se na najmanje dva ili tri pitanja može odgovoriti potvrdno, treba dati prednost sanaciji. Nekada staru kuću nije moguće sanirati do standarda pasivne kuće, jer se ne mogu neutralizirati konstrukcijski toplinski mostovi ili se ne može ugraditi neophodna debljina toplinske izolacije. Na ostvarenim primjerima vidi se da se stručnim savjetovanjem i planiranjem može postići puno bolji standard.
Najveći potencijal za uštedu je kod poslijeratnih građevina
Moguću uštedu energije od 95% i veliku udobnost u starim poslijeratnim građevinama potvrđuju mnogi primjeri sanacija obiteljskih kuća, višekatnih zgrada i javnih građevina do standarda pasivne kuće. Na taj način energetska sanacija zgrada predstavlja najveći ostvarivi potencijal ušteda energije i emisija štetnih tvari.
Jasno je da taj enormni potencijal ne može odmah i svuda biti iskorišten. Ulaganja kojima se poboljšava učinkovitost daju se, međutim, uvijek najracionalnije iskoristiti kad se ionako neki element zgrade iznova nabavlja, mijenja, popravlja ili modernizira. Tada se samo još dodaju troškovi za kvalitetne komponente, koji se pak brzo amortiziraju uštedom troškova za energiju.
Bolja učinkovitost kombinacijom mjera
Prema tome načelu kombiniranja, ulaganje u štednju energije je "uvjetovana mjera". Ako se fasada ionako mora obnoviti, onda povećani troškovi predstavljaju samo razliku za toplinsku izolaciju energetski učinkovite debljine. Troškovi projektiranja, skele, žbukanja i obrade ionako su zadani. Toplinska izolacija računa se međutim kroz trenutačnu uštedu na troškovima grijanja. Na taj način mogu se postupno sanirati svi dijelovi zgrada.
Za taj način postupanja važno je načelo "kad se već radi, neka se radi kako treba". Kad se već radi nova izolacija vanjskih zidova, neka se to onda učini na razini pasivne kuće. Kad se već ugrađuju novi prozori, neka to onda budu prozori s trostrukim izolacijskim staklom i izoliranim okvirom. To se ulaganje praktično poduzima jednom u životu te se neće opet tako brzo doći u priliku za unaprjeđenje kad se "ionako" već radi. Svaka kasnija dorada neke osrednje kvalitete bit će puno skuplja i teže isplativa.
Sanacija u pojedinačnim koracima utoliko je ekonomičnija što se dosljednije ugrađuju kvalitetne komponente s poboljšanom učinkovitosti, tako da se u ukupnom zbroju ostvari znatna energetska ušteda.
Razlika troškova spram mjera koje se "ionako" poduzimaju vrlo često je neznatna, odn. država je subvencionira. U svakom slučaju bolje je štedjeti godinu dana duže i onda odmah iskoristiti cijeli potencijal za unaprjeđenje kroz najučinkovitije mjere. Na taj način stanari doživotno profitiraju od najveće udobnosti i najmanjih pogonskih troškova.